Kućni odgoj, odnosno izostanak istog

Dva praznika u razmaku od 7 dana te „stari“ godišnji odmor, omogućili su mi dva produžena vikenda na moru.

Koliko god se veselio takvim prilikama, zadnjih godina me hvata i neka nervoza kad god se spremam na more. S godinama mi pada prag tolerancije na mnoge stvari, a imam dojam da „tih“ stvari ima sve više i više.

Iako si svi tepamo kako smo jako fina i kulturna ljudska bića, sami pogled na recimo plaže nas itekako demantira.

Evo jedan svježi primjer iz Novog Vinodolskog. Novi je gradić koji se u zadnjih 15-ak godina koliko u njemu ljetujem strahovito razvio. Grad je predivan, a svako ljeto me iznenadi nekom pozitivnom promjenom. Ove godine je to bilo uređenje Bribirske obale. Uređeni su platoi za ručnike (obala je inače jako stjenovita i s malo „prirodnih“ platoa za ručnike), postavljeni tuševi, inox klupe u hladu posađenih stabala, a uz te klupe je nasipan čisti pijesak. Idealna mjesta za sakriti se u periodima kad je sunce prejako. Također, idealno za malu djecu koja jako vole igre s pijeskom.

No, nije prošlo puno dok nisam počeo vidjeti za što je još taj pijesak idealan. Svakih par metara pseći izmet. Uz te vidljive ostatke, mogu si samo zamisliti koliko je nevidljivih, „tekućih“ izlučevina kućnih ljubimaca. Uz dužno poštovanje onoj (nadam se) većini koja pazi da njihovi ljubimci takve stvari rade na za to primjerenim mjestima, ovi drugi su jednostavno rečeno – stoka u ljudskom obliku. Ako imaš ljubimca koji ti uljepšava život, onda se pobrini da se taj isti ne olakšava na mjestima koja je netko uredio, potrošio budget, potrudio se da SVIM gostima i posjetiteljima bude ugodnije. Nemam ništa protiv kućnih ljubimaca ali prioriteti njih i njihovih neodgojenih vlasnika NISU i NE MOGU biti veći od prioriteta ostalih ljudi, osobito male djece.

Kad smo već kod male djece i njihovih roditelja, daleko od toga da i „mi“ nismo bez mana. Na tim istim plažama sam tako nažalost vidio odbačene iskorištene pelene i vlažne maramice, niti 7-8 metara od koša za smeće. Da ne govorim o praznim vrećicama čipseva, omota od sladoleda, limenki cuge te stotinama opušaka od cigareta.

Još jedna stvar. Kako je bio produženi vikend, na more se sjatilo zaista puno ljudi. To odmah znači gužve i muke po traženju parkinga. Prvi dan, tražim prazno mjesto, a njega ni za lijek. Odjednom vidim jedno jedino prazno mjesto i sav sretan parkiram. Izađemo iz auta, i tad vidim da sam parkirao na mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom. Isti tren sam sjeo nazad u auto, maknuo se, te idućih 15 minuta tražio novo prazno mjesto. Dok sam se vratio do svojih, naravno da je to parkirno mjesto bilo zauzeto. Obišao sam taj parkirani auto, i naravno, na njemu ni traga oznaci/naljepnici koja bi potvrdila da se radi o osobi s invaliditetom. Idućih 4 dana to je mjesto redovito bilo zauzeto, i naravno, niti jedan auto nije bio od vlasnika s invaliditetom.

Zbog ovakvih stvari sam razočaran u ljude, njihov kućni odgoj i evolucija ljudske vrste općenito. Umjesto da smo svakim danom sve civiliziraniji, imam dojam da nazadujemo.

Možda sam i ja prečangrizav pa mi smetaju stvari koje drugima ne smetaju. Ali mislim da ipak nisam. Stvari koje sam naveo ne mogu ne zasmetati svakog kulturnog i odgojenog čovjeka.

Kao osobe se moramo razvijati u svim segmentima življenja. Ako nastojimo biti zdraviji, u boljoj formi, bogatiji, sretniji, pa ajmo onda poraditi na sebi i po pitanju kućnog odgoja. Nemojte zaboraviti da ste najveći uzor vlastitoj djeci. Ako vas vide kako bacate opuške, smeće, ostatke hrane… to će smatrati normalnim ponašanjem i usvojiti iste obrasce ponašanja.

Ipak, i ja naravno imam svojih mana. Jedna od njih je svakako nizak prag tolerancije i impulzivnost. Pa tako ako ovog ljeta pročitate naslov u novinama ili na portalima „Ljutiti blogger našamarao bahatog vlasnika psa“, velike su šanse da se radi o meni. I da, svakako ću paziti da to napravim dok me djeca ne gledaju.