Financijski fit – aktualna situacija na svjetskim burzama

Kao što smo već govorili,  na ovom blogu smo posvećeni postajanju i ostajanju fit na svim važnim životnim područjima, od fizičkog pa sve do financijskog. Ovo jedan od prvih postova posvećenih upravo osobnim financijama i investiranju na burzama, a na njega me ponukao pogled na trenutno stanje na svjetskim burzama.

Nisam educirani ili certificirani stručnjak za investiranje ali sam već nekih cca 12-13 godina aktivni investitor na burzi te sam skupio određeno iskustvo koje želim podijeliti s vama. Također,  pročitaosame neke od ponajboljih priručnika na ovu temu pa imam nekakav background za pisanje o ovome.

Napomena 1: odluke o svojim financijama i investicijama uvijek donosite sami. Ovi tekstovi su isključivo informativnog karaktera, nikako konkretni savjeti što da radite s vlastitim novcem.

Napomena 2: tekst je pisan laičkim rječnikom i namijenjen je laicima. Stručnjaci će možda naći neke stvari kojima mogu prigovoriti ali trudit ću se ne ulaziti preduboko u materiju kako tekstovi ne bi postali nerazumljivi ili prekomplicirani laicima.

 

Ovih dana u mnogim medijima možete naletjeti na informaciju kako su Dow Jones ili recimo S&P indexi na povijesnim vrhuncima. Što to znači? Vrlo laički rečeno, to znači da su cijene kompanija koje kotiraju na američkoj burzi na povijesno visokim razinama. Indexi inače služe (primarno) kao pokazatelji trendova burzovnih kretanja. Pa tako na primjer, ako indexi rastu, to je znak da raste prosječna burzovna vrijednost tvrtki koje su sastavnica određenog indexa. Ako indeksi padaju, pada i prosječna cijena, odnosno tržišna vrijendost tvrtki sastavnica indexa. Za početak dovoljno definicija, ako vas zanima više, googlajte.

Evo kako to danas izgleda:

Dow Jones

Na slici je plavom bojom označeno kretanje Dow Jones indexa u posljednjih 12 godina.

Kako post ne bi bio predug, ovaj put želim upozoriti na samo dva detalja. Prvo, skroz desno, plavi krug u vrijednost unutar njega. To je vrijednost na današnji dan, a radi se o razini od skoro 23.000 bodova, dakle najveća razina Dow Jones indexa u povijesti.

A sad pogledajte razinu označenu crvenim krugom. Radi se o 2007. Godini i DO TADA o povijesno najvećoj razini Dow Jones indexa, cca 14.000 bodova.

Što se dogodilo nakon te 2007. godine? Ono od čega većinu nas tadašnjih investitora i danas prolaze trnci . Brutalni krš i lom te pad vrijednosti najprije američkih, a onda 2008. i svih svjetskih burzi te golemi gubitak vrijednosti svih vlasnika dionica ili udjela u investicijskim fondovima. To je lijepo vidljivo na liniji koja se strmoglavljuje sve do dna koje je dotaknula 2009. godine .

Ulaganje na burzi je psihološka igra. Jako puno (previše) ljudi kupuje dionice dok burze jako rastu (čitaj, u vremenima poput sadašnjeg). Tijek misli je često: „svi zarađuju na toj burzi, zašto ne bih i ja“. Mnogi tako kupuju dionice po jako visokim cijenama, da bi ubrzo ta cijena jako pala, baš kao što njihovi vlasnici brzo padnu u očaj.

Zašto sada pišem o ovom? Zato jer je Dow Jones ovih dana na razini 9.000 bodova većoj od one na kojoj je bio prije nezadrživog pada 2007.

Treba li sada ulagati u dionice ili pak suprotno, rješavati ih se dok su skupe pa čekati priliku da ih se kupi kad opet budu jeftine? Ne govorim da će burze sutra početi padati. Možda će rasti još tjedan, mjesec, dva, godinu dana? A možda i neće (a možda su u šumi :))

Razmislite malo o ovome pa se uskoro opet čitamo.

Možda najvažniji tekst koji ćete ikad pročitati na ovom blogu

Hell-is-empty-and-all-the-devils-are-here.-William-ShakespeareNa ovoj stranici nastojim pisati uglavnom pozitivno intonirane, optimistične i motivirajuće tekstove. Međutim, ovih dana sam čitajući vijesti po portalima osjetio potrebu napisati jedan drukčiji tekst. On je nažalost mračan i bavi se teškim temama ali smatram da moram napisati nešto na temu zla koje se nalazi svuda oko nas, a velika većina ljudi pored njega hoda nepripremljeno i nezaštićeno. Ako ima ikog tko čita ovaj blog, a slučajno ne zna engleski, prevest ću naslovnu sliku, odnosno citat velikog Williama Shakespeara: „Pakao je prazan jer su svi demoni ovdje (na zemlji)“.

Nažalost, bojim se da je veliki Shakespeare u pravu. Evo nekoliko situacija o kojima sam čitao proteklih tjedana:

  • Vozač autobusa izbacio 12 godišnju curicu iz autobusa (negdje van grada) jer nije imala kartu, odnosno, imala je ali je zabunom kupila kartu druge autobusne kompanije
  • U kratkom vremenskom roku, u Zagrebu zabilježena 3 pokušaja silovanja i to na javnim mjestima
  • Pokušaj otmice djeteta na zadarskoj Rivi u pola bijelog dana
  • 41-godišnjak na Facebooku „zavodio“ dvije 13-godišnjakinje
  • u Riminiju 4 muškarca (ne želim govoriti iz koje zemlje i kako su se našli u Italiji, jer ne želim otvarati Pandorinu kutiju) napala mladi par, turiste iz Poljske, njemu razbili glavu i prebili ga, nju silovali i bacili u more.

Prvi događaj se navodno dogodio prošle godine ali sam tek ovih dana naletio na tu priču online. Očevidac situacije je rekao kako je djevojčica molila da ju barem ostavi u nekom naseljenom mjestu, mama je telefonski obećala da će platiti kartu na odredištu ali ju je šofer svejedno izbacio van iz autobusa, a prema riječima očevidaca, nitko od ostalih putnika nije reagirao je vozač bio „velik i jak“. L

Drugi slučaj – silovanja, odnosno pokušaji silovanja. Jedan se dogodio navečer, u wc-u trgovačkog centra ,a drugi na ulazu u zgradu. Ovi događaji su dospjeli u medije jer su počinitelji migranti ali to je u ovom slučaju sporedno. Silovanja se nažalost događaju svakodnevno, a velika većina nikad ne dospije u medije jer je žrtve sram ili se pak namjerno zataškavaju takva nedjela.

Ovim situacijama dodajte učestale napade raznih tipova  širom svijeta, kućno nasilje, otmice, kriminal… i slika svijeta u kojem živimo ne izgleda nimalo ružičasto. Nebitno radi li se o nekoj azijskoj zabiti ili pak europskim metropolama, zlo je prisutno i uvijek može pogoditi nas ili naše bližnje, bez obzira na naša mantranja „ma neće baš mene“.

Ne treba ipak stvarati preveliku dramu i živjeti u neprekidnom strahu. Velika, golema većina ljudi je zapravo dobra ali dovoljno je onih 1 ili 2% urođeno zlih da nitko ne može biti presiguran da neće naletjeti na nekog takvog.

Ovaj tekst i sve što piše u nastavku vrijedi za oba spola ali ipak, obraćam se najviše ženama, djevojkama, majkama. Žene su nažalost često žrtve seksualnih delikata ili pak kućnog nasilja. Uzdanje u sreću („neće baš mene“) ili druge ljude koji će pomoći (policija, slučajni prolaznici) često nije dovoljno. Nemojte dozvoliti da ovisite o drugima.

Posebno se obraćam roditeljima djece, osobito ženske. Čini mi se da svijet klizi u krivom smjeru i da će naše ulice, umjesto da postaju sve sigurnije, postajati sve opasnije i zato poduzmite nešto da smanjite rizike, za sebe i svoju djecu. U nastavku evo nekoliko načina kako to učiniti:

  • Odgoj, razgovor i posvećivanje potrebne pažnje djetetu. Ne možemo ih držati pod staklenim zvonom, niti im braniti sve i svašta. Zabrane su često kontraproduktivne i dijete ima želju činiti baš ono što je zabranjeno. Baš zato razgovorom treba objasniti kako prepoznati opasne situacije, ljude, mjesta, opasnosti koje vrebaju online, opasnosti od poroka, droge, alkohola…

 

  • Sami naučite, a onda tome podučite i djecu, kao prepoznati, a potom i izbjeći opasna mjesta i opasne kontekste. WC trgovačkog centra, željeznički kolodvor, podzemna garaža ili pak javna plaža, ne bi trebala biti opasna mjesta. Uglavnom i nisu ako se radi o danu. Međutim, situacija se mijenja ako se radi o večernjim ili noćnim satima. Tada to nisu mjesta na kojima bi se trebala zateći usamljena djevojka ili pak mladi zaljubljeni par.

 

  • Promatrajte ljude i dinamiku odnosa. Primjer – ako ste u kafiću, restoranu ili noćnom klubu u kojem se dvije ili više alkoholiziranih osoba prepiru, te ta prepirka postaje sve dinamičnija, pametno je udaljiti se ili barem biti spreman naglo se udaljiti ako krene fizički obračun, ili u gorem slučaju, potezanje hladnog ili vatrenog oružja (nažalost sve češća pojava). Ovo ne znači da se trebate zatvoriti u 4 zida i nikuda ne odlaziti, niti da trebate sa strahom u očima promatrati svijet oko sebe. Ne trebate postati paranoik ali ne trebate niti hodati svijetom kao muha bez glave. Promatrajte ljude i razvijajte osjećaj kako prepoznati kad se stvari oko vas počinju razvijati u nepovoljnom smjeru te se mudro udaljite od potencijalno opasne situacije.

 

Sad možda i najvažnije od svega nabrojanog. Postanite i ostanite fizički fit i to treniranjem borilačkih sportova ili barem ubacivanjem elemenata borilačkih sportova u svoje treninge.

O ovome sam već pisao, a pisat ću još desetine puta jer ovo smatram izuzetno važnim. Apsolutno najbolja stvar koju možete napraviti za sebe ili svoje dijete je da počnete trenirati neki borilački sport. Kroz njega ćete dobiti sve blagodati koje dobivate treniranjem bilo kojeg drugog sporta (zdravlje, kondicija, rješavanje stresa…) ali ćete dobiti i nešto što kroz druge sportove dobijete u puno manjoj mjeri, sposobnost da kvalitetno reagirate u možebitno opasnim situacijama.

Nekoliko mjeseci treniranja borilačkog sporta neće vas pretvoriti u osobe u borilačke mašine koje s lakoćom pobjeđuju brojne negativce (ovo ionako postoji samo u filmovima) ali vam itekako može pomoći da si fizičkom spremom i znanjem pokojeg udarca, omogućite nekoliko presudnih sekundi u kojima možete a) pobjeći, b) pozvati pomoć, c) onesposobiti napadača.

Na ovom polju zaista nisam spreman za nikakve kompromise pa tako čvrsto stojim iza tvrdnje da je dužnost svakog roditelja da dijete ili upiše na neki borilački sport, ili pak da ako sam zna nešto o tome, samostalno radi s djetetom na razvijanju sposobnosti obrane od fizičkog napada.

OSOBITO ako se radi o ženskom djetetu!

Koliko god bismo to željeli, ne možemo biti fizički uz njih 24 sata dnevno. Djeca rastu, dolazi vrijeme izlazaka, odlaska u druge gradove ili čak zemlje na studij i jednostavno ih ne možemo zauvijek čuvati kao dok su maleni i stalno uz nas. Ali im možemo i MORAMO omogućiti da se razviju u zdrave, jake osobe, sposobne da se snađu u opasnim situacijama. Suprotno nekim zabludama, treniranje borilačkih sportova ne potiče agresivnost. Dapače, često puta problematična i agresivna djeca postaju smirenija i manje agresivna upravo zbog kanaliziranja energije u dobrom, sportskom smjeru.

Vjerujem da će biti čitatelja koji smatraju da dramatiziram s ovim tekstom, a njima mogu poručiti da počnu gledati vijesti i čitati novine. Zlo ne postoji samo u horror filmovima već se nalazi svuda oko nas te nažalost udara svakog dana.

Možete i dalje biti uljuljkani u svoju mantru „neće baš mene ili nekog meni bliskog“ ali svatko kome se dogodi nešto takvo je također „netko i nečiji“ i vjerojatno je mislio „neće baš mene“.

Budite odgovorni prema sebi i prema svojoj djeci i nastojite uvijek biti u formi koja će vam omogućiti brzi i kvalitetni odgovor na pogibeljne situacije ako do njih dođe.

99% nas srećom nikada neće biti u takvoj situaciji, ali onaj 1% koji bude, možda jednog dana bude sretan što je pročitao ovaj tekst i poduzeo nešto po ovom pitanju.

Antonio Alvarez III a.k.a. A3 – priča o predrasudama

alvarez_glavna

Glavna tema u poslovnim, a i širim krugovima posljednjih tjedana su problemi u kojima se našla najveća hrvatska kompanija. S obzirom na njenu veličinu, gotovo da i nema obitelji u Hrvatskoj koja posredno ili neposredno neće osjetiti negativan utjecaj ukoliko se firma ne uspije restrukturirati. Njen utjecaj je velik i u nekim susjednim zemljama pa komotno možemo reći da dobar dio regije već danima napeto prati razvoj situacije.

Najnoviji moment u priči je instaliranje nove, krizne uprave na čijem je čelu upravo gospodin čije ime stoji u naslovu – Antonio Alvarez treći. Čitajući njegovu biografiju, pa i povijest kompanije čiji je suosnivač njegov otac, već na prvi pogled se može zaključiti da je riječ o respektabilnom poslovnom čovjeku. Ima vrhunsku akademsku naobrazbu, diplomirao je na sveučilištu Notre Dame, a MBA stekao na sveučilištu Cornell. Oba ova sveučilišta su unutar Top 15 najboljih američkih sveučilišta. Govori nekoliko svjetskih jezika, ima preko 25 godina staža, popriličan broj uspješno odrađenih projekata, uz doduše podosta kontroverze oko najvećeg odrađenog projekta, stečaja Lehman Brothers-a (koliko sam uspio isčitati s weba, Tony 3. nije osobno radio na ovom projektu, već je to radio njegov otac i ostatak tvrtke). Kako god, prema za sada dostupnim informacijama, djeluje kao čovjek čiji tim zaista ima reference da odradi povjereni posao na maksimalno adekvatan način, nadajmo se za sve vjerovnike, a ne samo za svoje direktne poslodavce (banke na čelu sa Sberbankom).

No, naš Tony ima i jedan hobi. Voli pjevati te ima svoj alias, odnosno umjetničko ime A3. I upravo je taj hobi glavna tema dijela medija te većeg dijela javnosti, osobito one javnosti koja uživa komentirati na portalima i društvenim.

Malo tko komentira njegov MBA s Cornella, odrađene projekte restrukturiranja (Endemol Shine Group, Abengoa Group, Edcon Group…) ili pak što bi konkretno mogli biti njegovi prvi koraci na novom projektu.

Ali gotovo svi komentiraju njegov izgled, stil odijevanja, hobi, (ne)kvalitetu pjesama, lifestyle, pa čak i dovode u pitanje mogućnost fokusiranja na posao, jer kao: „više on misli na pjevanje nego na posao“.

Ovo me nažalost uopće ne iznenađuje. Mi kao regija smo svjetski prvaci u nekoliko stvari:

  • Izbjegavanju fokusa na bitno
  • Komentiranju svega i svačega, osobito trivijalnih stvari
  • Jako robujemo predrasudama

Čim netko odudara od stereotipa, odmah postaje omiljena tema razgovora uz kavicu. Da se ovaj čovjek umjesto pjevanjem, u slobodno vrijeme bavi „žderanjem“ janjetine i guranju eura tamburašima u džep, malo kome bi bio zanimljiv (evo nas kod još jednog stereotipa o domaćim managerima). No kad je hobi pomalo neobičan, opala, evo nam omiljene teme za idućih nekoliko dana tijekom besposličarenja po kafićima.

Stvari idu toliko daleko da novinari čak i u prigodama poput službenog predstavljanja nove uprave nisu mogli izdržati ne postaviti pitanje o glazbenoj karijeri, a odgovor je bio genijalan:

„imam hobi kojim se bavim kad ne radim, ali to ne utječe na činjenicu da sam jedan od vodećih profesionalaca u industriji“

Ovo bi trebala biti ključna poruka. Finom rečenicom je poručio svima da ga sude po rezultatima restrukturiranja, a ne po hobiju kojim se bavi. Iako je trivijalno, treba spomenuti da je čak i u tom hobiju zapravo dosta uspješan.

Iako je u Hrvatsku medijski ušao praktički kao @A3wordlwide, nadam se da će otići kao Antonio Alvarez treći, s još jednim uspješno odrađenim projektom u životopisu.