Financijski problemi – kako ih se riješiti?

financial-freedom-300x195

U prijašnjem tekstu pisali smo o načinima na koje ljudi najčešće završe u financijskim problemima, kreditima i dugovima. Idemo sada vidjeti kako se izvući iz tih problema.

Kako plaćate ratu kredita? Najčešće se radi o trajnom nalogu gdje vam se svaki mjesec na određeni datum, automatski s računa skida anuitet/rata kredita. Često se taj datum poklapa s datumom isplate plaće na način da ako recimo imate plaću 7.000 kuna, te anuitet od 1.000 kuna, na dan isplate plaće zapravo na računu vidite 6.000 kn jer je 1.000 automatski preusmjereno na račun banke davatelja kredita.

Evo jedne ideje. Ova ideja naravno nije nova niti je originalno moja ali već godinama djelujem u skladu s njenim načelima i vjerujte mi, funkcionira savršeno. Ako dobro pamtim, prvi put sam se s njom susreo u klasiku George. S. Classona: „The richest man in Babilon“. Ideja glasi: „Prvo platite sebi, a tek onda svima ostalima“. Ovo savršeno funkcionira kad se radi o mogućnosti da ovu isplatu odradite iz bruto dijela plaće (na taj način automatski plaćate manje davanja državi, odnosno manje financirate uhljebe) ali ne želim previše komplicirati. Dovoljno je da zapamtite koncept plaćanja najprije samome sebi.

Ajmo opet primjer od ranije. Imate plaću 7.000 kn i ratu kredita 1.000 kn. Ostaje vam na raspolaganju 6.000 kn i s tom plaćom nekako preživite od plaće do plaće. Biste li preživjeli da od tih 6.000 kn SVJESNO sami sebi uzmete još 1.000 kuna? Ako jedva preživljavate od plaće do plaće sa 6.000 kn, nema šanse da preživite s još 1.000 kuna manje, jel da?

Krivo!

Zapitajte se koliko ljudi preživljava s plaćom od 5.000 kn? A koliko s plaćom od 4.000kn ili manjom (pitajte samo blagajnice po trgovačkim centrima s kolikim plaćama moraju živjeti).

Da, kvaliteta života bi vam malo pala, komad odjeće manje mjesečno, 2 odlaska u kino manje, kupnja smartphoena od 2.000 kn umjesto onog od 4.000, možda biste se čak, pazite sad suludu ideju, odrekli pušenja cigareta, odnosno troška od prosječno 750kn mjesečno.

Biste li dakle preživjeli ukoliko biste si od 6.000 kn mjesečno koliko vam ostane nakon plaćanja kredita, još 1.000 kn platili sami sebi?

Da, preživjeli biste, vjerovali ili ne.

Svjestan sam tužne činjenice da je prosječna neto plaća u Hrvatskoj cca 6.200 što znači da postoji ogroman broj ljudi koji zarađuju i znatno manje. Kako da netko s plaćom od 3.000 – 4.000 kuna odvoji bilo kakav iznos koji bi plaćao sam sebi.

Jako teško ali moguće je, bitno je početi i taj proces automatizirati. Počnite s BILO KOJIM IZNOSOM ali automatizirajte proces. Stavite trajni nalog da vam se mjesečno skida makar 50 kn s računa. Vidjet ćete da ćete naći način da to i ne osjetite. Kad se naviknete da možete bez tih 50 kuna, povećajte trajni nalog na 100 kuna, zatim na 150…. kužite model?

Nisam neosjetljiv, ne živim u oblacima. Znam da postoje siromašne obitelji s dosta djece kojima jednostavno 3.000/4.000 kuna zarade po roditelju teško može biti dovoljno za život i da teško mogu odvajati. Njih izdvajam iz ove priče iako… i među njima ima dosta roditelja koji se ne odriču recimo cigareta. Dakle i tu ima načina kako uštedjeti.

Ipak, primarno govorim o ljudima koje NE SPADAJU u socijalno najugroženije. Govorim o ljudima koji su u financijskim problemima zbog stila života – cigarete, izlasci, brandirana odjeća, sve vrste konzumerizma… i koji uz malo više racionalnosti, a malo manje gramzivih apetita, mogu preokrenuti začarani krug kredita i dugova te početi graditi svoju financijsku neovisnost.

Koliko % primanja plaćati trajnim nalogom sami sebi? 

Čim više to bolje, naravno. No, recimo da treba započeti s minimalno 5%, navikavati se malo pomalo na asketizam, dići to na 10%, a kad dođete na 20 ili više %, tad ste na konju i praktički, nakon te točke, nema povratka u mrak financijske nesigurnosti.

Ajmo nazad na primjer plaće od 7.000 kn, ratu kredita od 1.000 kn i 6.000 kn koje nam ostaju na raspolaganju.

20% od 7.000 kn je 1.400 kn. Vidi čuda, ta svotica je VEĆA od svotice koju mjesečno odvajate za vašu dragu banku za novac koji vam je posudila i kamate koje joj dajete za tu velikodušnu uslugu.

1.400 * 12 mjeseci je 16.800kn. Taj novac naravno ne stoji doma u čarapi već ga parkirate u neki oblik štednje pa ćete za njega dobiti i neku kamatu (trenutno su kamate na štednju rekordno male ali opet, pokriju barem stopu inflacije). Pomnožite tih cca 17.000 s 5 godina i eto vas na iznosu od 85.000 kn, ili u „domaćoj“ valuti – cca 11.300 Eura.

Čestitam, upravo ste u 5 godina uštedjeli za jedan nepretenciozan automobil. Možda baš za onakav za kakvog plaćate mjesečnu ratu od 1.000 kn kredita?

Kužite foru?

Naravno da kužite. No, najveća fora je u tome da je ta štednja AUTOMATSKA. Ne štedite u „čarapi“ iz koje u bilo kojem trenu možete uzeti taj novac. Štedite tako da PLAĆATE PRVO SEBI, trajnim nalogom i na to zaboravljate. Živite s onim ŠTO VAM PREOSTANE i nađete način kako da vam to bude dosta.

Ukoliko vam to nije dosta (u ovom primjeru to je uz plaću od 7.000kn, ratu kredita od 1.000 kn i ratu koju plaćate sami sebi, 1.400kn, ostane vam za trošenje 4.600 kn) bit ćete prinuđeni napraviti sljedeće:

NAĐITE NAČIN KAKO ZARADITI DODATNI NOVAC!!!!!!

Nađite honorarni posao, svirajte na svadbama, radite suvenire, zarađujte pisanjem bloga, cjepajte drva susjedima, postanite učitelj, gitare, osobni trener….(namjerno pišem ovakve gluposti da vam otvorim um i potaknem vas na razmišljanje van uobičajenih okvira) i dodatnim izvorom prihoda pokrijte rupu između novca od plaće koji vam ostane, te vaših potreba. Također, dodatno poradite na rezanju troškova (cigarete, alkohol, izlasci, nepotrebne gluposti koje kupujete, pretplate…..).

Ovaj tekst vam daje okvir. On nije DETALJNA uputa što i kako da radite. Ovo su smjernice koje vam trebaju otvoriti um i natjerati vas da se prestanete žaliti i počnete djelovati

Sretno!

Financijski problemi – Balkan style

empty-wallet

Ponekad mi se čini da je život u Hrvatskoj (a tako je i u susjednim zemljama) jedna velika kuknjava o životnoj besparici. Na sve strane slušam i čitam o problemima, manjku novca, posla, dugovima, ovrhama, kreditima, iseljavanjima u razne Irske, Njemačke, Australije… u potrazi za boljim životom.

S druge strane, svuda oko sebe vidim dobre automobile, skupe smartphoneove, pune kafiće, markiranu odjeću,  stotine tisuća ljudi koji svake zime uredno idu na skijanje, ljeti na more, mnogi i na egzotične i skupe lokacije.

Postoje li zaista oko nas dva svijeta? Jedan koji egzistira na rubu gladi, a drugi koji živi u luksuzu? Je li kod nas toliko užasna gospodarska situacija da je nemoguće živjeti zadovoljavajućim stilom života uz prihode ostvarene vlastitim poštenim radom? Je li zaista svo bogatstvo u rukama „200 odabranih obitelji“ i nitko osim njih, nema šanse za ostvarenjem „američkog sna“ na ovim našim prostorima jugoistočne Europe ili, ako vam je tako draže, brdovitog Balkana?

Kao i uvijek, istina je negdje u sredini. Hajdemo odmah raščistiti ekstreme, odnosno dva najudaljenija kraja ove materijalne osi. Na jednoj strani imamo zaista iznimno siromašne ljude, koji su imali nesreću/peh da ih život zaista nije mazio i da su im šanse za uspjeh u staru bile jako male. Možda su se rodili u disfunkcionalnoj obitelji, bez uvjeta za kvalitetno školovanje i razvoj, uz roditelje alkoholičare ili pak s nekim zdravstvenim problemom koji im je u startu umanjio šanse za uspjeh. Kod njih se radi o zaista objektivnim razlozima koje je teško (ne i nemoguće) prevladati. Takvi ljudi često nemaju stalan izvor prihoda te imaju male šanse da ga pronađu. Njima je zaista potrebna pomoć od strane dobrih ljudi, institucija i humanitarnih organizacija. Takvih međutim, stvarnih socijalnih slučajeva, koji se u tu situaciju nisu doveli vlastitim greškama već spletom nesretnih okolnosti, ima relativno malo.

Druga skupina ljudi su ona nekadašnja „srednja klasa“ koja je tijekom 90-ih godina skliznula prema kategoriji siromašnih. Što se promijenilo? Činjenica je da je mnoštvo firmi privatizirano, pokradeno i upropašteno te da su ljudi izgubili radna mjesta. No, sve to se izdogađalo u prvoj polovici 90-ih, dakle prije 20-25 godina. Ljudi koji su tada bili u naponu snage, danas su ionako u ili pred mirovinom. No, njihovi nasljednici i danas kukaju kako im je financijski loše jer su silne firme propale. Njihovim roditeljima to mogu priznati kao objektivan razlog, no ne i njima samima, dakle ljudima koji su danas u 30-im i 40-im godinama života. Koji parametar u ovoj jednadžbi se dakle još promijenio, zašto ljudi u najboljim godinama i danas jedva spajaju kraj s krajem i kukaju kako su u lošoj financijskoj situaciji? Bez namjere da uđem u duboke analize SVIH parametara, osvrnut ću se na jedan poprilično očiti.

Raspadom bivše, socijalističke i relativno zatvorene države, ušli smo naglo u svijet kapitalizma, otvorenog tržišta, globalizacije i lako dostupnih informacija. Svima su nam jako porasli apetiti i eksplodirao je materijalizam i konzumerizam. Nekad su našim cestama dominirali Stojadini, Fićeki, Peglice, na auto se gledalo kao na sredstvo za prijevoz od točke A do točke B, a danas je automobil statusni simbol. Iako je i danas relativno lako doći do Corsa, Clia i sličnih današnjih ekvivalenata ondašnjih Stojadina, danas je normalno da čim postaneš kreditno sposoban uzmeš polovni) ili novi ako si hrabriji) BMW, Audi ili za skromnije Golf. Nekad je nama snowboarderima/skijašima zimi bio fantastičan provod otići na 1 dan na Roglu ili Krvavec. Danas, ako nisi tjedan dana na Kronplatzu, kao da nisi bio na skijanju. Nekad se ljeti s guštom išlo u Crikvenicu, Krk ili neko mjestašce u okolici Zadra i to se cijenilo kao super godišnji odmor, a danas si seljo-beljo ako bar jednom u 3 godine ne odeš na destinaciju tipa Kuba, Maldivi, Tajland ili recimo u New York. Isto tako je danas potpuno normalno imati plaću (neto) cca 5.000 kn ali imati smartphone od 7.000kn i hrpu brandirane odjeće.

Ovo gore sam sve skupa možda malo izdramatizirao ali na taj način sam htio naglasiti koliko smo se kao potrošači promijenili. Željeli bismo sve i odmah, a za to nemamo materijalnih kapaciteta. I onda se događa magični krug. Ono što si ne možemo priuštiti ušteđenim novcem kupujemo na kredit, na taj kredit plaćamo kamate, još si smanjujemo investicijski potencijal, a ako upadnemo u zamku konzumerizma tad samo kupujemo nove i nove predmete želja te tonemo sve dublje u kreditno ropstvo.

Postoji i jedan jednostavan način kako promijeniti ovaj stil života. Jeste li ikad razmišljali o tome da kreditirate sami sebe? Da vi budete osoba koja DAJE kredit i za to još dobiva kamate?

Zvuči nadrealno ali je zapravo vrlo jednostavno. Ako vas zanima o čemu se radi, pričekajte dan/dva i sljedeću objavu

Financijski fit – aktualna situacija na svjetskim burzama

Kao što smo već govorili,  na ovom blogu smo posvećeni postajanju i ostajanju fit na svim važnim životnim područjima, od fizičkog pa sve do financijskog. Ovo jedan od prvih postova posvećenih upravo osobnim financijama i investiranju na burzama, a na njega me ponukao pogled na trenutno stanje na svjetskim burzama.

Nisam educirani ili certificirani stručnjak za investiranje ali sam već nekih cca 12-13 godina aktivni investitor na burzi te sam skupio određeno iskustvo koje želim podijeliti s vama. Također,  pročitaosame neke od ponajboljih priručnika na ovu temu pa imam nekakav background za pisanje o ovome.

Napomena 1: odluke o svojim financijama i investicijama uvijek donosite sami. Ovi tekstovi su isključivo informativnog karaktera, nikako konkretni savjeti što da radite s vlastitim novcem.

Napomena 2: tekst je pisan laičkim rječnikom i namijenjen je laicima. Stručnjaci će možda naći neke stvari kojima mogu prigovoriti ali trudit ću se ne ulaziti preduboko u materiju kako tekstovi ne bi postali nerazumljivi ili prekomplicirani laicima.

 

Ovih dana u mnogim medijima možete naletjeti na informaciju kako su Dow Jones ili recimo S&P indexi na povijesnim vrhuncima. Što to znači? Vrlo laički rečeno, to znači da su cijene kompanija koje kotiraju na američkoj burzi na povijesno visokim razinama. Indexi inače služe (primarno) kao pokazatelji trendova burzovnih kretanja. Pa tako na primjer, ako indexi rastu, to je znak da raste prosječna burzovna vrijednost tvrtki koje su sastavnica određenog indexa. Ako indeksi padaju, pada i prosječna cijena, odnosno tržišna vrijendost tvrtki sastavnica indexa. Za početak dovoljno definicija, ako vas zanima više, googlajte.

Evo kako to danas izgleda:

Dow Jones

Na slici je plavom bojom označeno kretanje Dow Jones indexa u posljednjih 12 godina.

Kako post ne bi bio predug, ovaj put želim upozoriti na samo dva detalja. Prvo, skroz desno, plavi krug u vrijednost unutar njega. To je vrijednost na današnji dan, a radi se o razini od skoro 23.000 bodova, dakle najveća razina Dow Jones indexa u povijesti.

A sad pogledajte razinu označenu crvenim krugom. Radi se o 2007. Godini i DO TADA o povijesno najvećoj razini Dow Jones indexa, cca 14.000 bodova.

Što se dogodilo nakon te 2007. godine? Ono od čega većinu nas tadašnjih investitora i danas prolaze trnci . Brutalni krš i lom te pad vrijednosti najprije američkih, a onda 2008. i svih svjetskih burzi te golemi gubitak vrijednosti svih vlasnika dionica ili udjela u investicijskim fondovima. To je lijepo vidljivo na liniji koja se strmoglavljuje sve do dna koje je dotaknula 2009. godine .

Ulaganje na burzi je psihološka igra. Jako puno (previše) ljudi kupuje dionice dok burze jako rastu (čitaj, u vremenima poput sadašnjeg). Tijek misli je često: „svi zarađuju na toj burzi, zašto ne bih i ja“. Mnogi tako kupuju dionice po jako visokim cijenama, da bi ubrzo ta cijena jako pala, baš kao što njihovi vlasnici brzo padnu u očaj.

Zašto sada pišem o ovom? Zato jer je Dow Jones ovih dana na razini 9.000 bodova većoj od one na kojoj je bio prije nezadrživog pada 2007.

Treba li sada ulagati u dionice ili pak suprotno, rješavati ih se dok su skupe pa čekati priliku da ih se kupi kad opet budu jeftine? Ne govorim da će burze sutra početi padati. Možda će rasti još tjedan, mjesec, dva, godinu dana? A možda i neće (a možda su u šumi :))

Razmislite malo o ovome pa se uskoro opet čitamo.

Antonio Alvarez III a.k.a. A3 – priča o predrasudama

alvarez_glavna

Glavna tema u poslovnim, a i širim krugovima posljednjih tjedana su problemi u kojima se našla najveća hrvatska kompanija. S obzirom na njenu veličinu, gotovo da i nema obitelji u Hrvatskoj koja posredno ili neposredno neće osjetiti negativan utjecaj ukoliko se firma ne uspije restrukturirati. Njen utjecaj je velik i u nekim susjednim zemljama pa komotno možemo reći da dobar dio regije već danima napeto prati razvoj situacije.

Najnoviji moment u priči je instaliranje nove, krizne uprave na čijem je čelu upravo gospodin čije ime stoji u naslovu – Antonio Alvarez treći. Čitajući njegovu biografiju, pa i povijest kompanije čiji je suosnivač njegov otac, već na prvi pogled se može zaključiti da je riječ o respektabilnom poslovnom čovjeku. Ima vrhunsku akademsku naobrazbu, diplomirao je na sveučilištu Notre Dame, a MBA stekao na sveučilištu Cornell. Oba ova sveučilišta su unutar Top 15 najboljih američkih sveučilišta. Govori nekoliko svjetskih jezika, ima preko 25 godina staža, popriličan broj uspješno odrađenih projekata, uz doduše podosta kontroverze oko najvećeg odrađenog projekta, stečaja Lehman Brothers-a (koliko sam uspio isčitati s weba, Tony 3. nije osobno radio na ovom projektu, već je to radio njegov otac i ostatak tvrtke). Kako god, prema za sada dostupnim informacijama, djeluje kao čovjek čiji tim zaista ima reference da odradi povjereni posao na maksimalno adekvatan način, nadajmo se za sve vjerovnike, a ne samo za svoje direktne poslodavce (banke na čelu sa Sberbankom).

No, naš Tony ima i jedan hobi. Voli pjevati te ima svoj alias, odnosno umjetničko ime A3. I upravo je taj hobi glavna tema dijela medija te većeg dijela javnosti, osobito one javnosti koja uživa komentirati na portalima i društvenim.

Malo tko komentira njegov MBA s Cornella, odrađene projekte restrukturiranja (Endemol Shine Group, Abengoa Group, Edcon Group…) ili pak što bi konkretno mogli biti njegovi prvi koraci na novom projektu.

Ali gotovo svi komentiraju njegov izgled, stil odijevanja, hobi, (ne)kvalitetu pjesama, lifestyle, pa čak i dovode u pitanje mogućnost fokusiranja na posao, jer kao: „više on misli na pjevanje nego na posao“.

Ovo me nažalost uopće ne iznenađuje. Mi kao regija smo svjetski prvaci u nekoliko stvari:

  • Izbjegavanju fokusa na bitno
  • Komentiranju svega i svačega, osobito trivijalnih stvari
  • Jako robujemo predrasudama

Čim netko odudara od stereotipa, odmah postaje omiljena tema razgovora uz kavicu. Da se ovaj čovjek umjesto pjevanjem, u slobodno vrijeme bavi „žderanjem“ janjetine i guranju eura tamburašima u džep, malo kome bi bio zanimljiv (evo nas kod još jednog stereotipa o domaćim managerima). No kad je hobi pomalo neobičan, opala, evo nam omiljene teme za idućih nekoliko dana tijekom besposličarenja po kafićima.

Stvari idu toliko daleko da novinari čak i u prigodama poput službenog predstavljanja nove uprave nisu mogli izdržati ne postaviti pitanje o glazbenoj karijeri, a odgovor je bio genijalan:

„imam hobi kojim se bavim kad ne radim, ali to ne utječe na činjenicu da sam jedan od vodećih profesionalaca u industriji“

Ovo bi trebala biti ključna poruka. Finom rečenicom je poručio svima da ga sude po rezultatima restrukturiranja, a ne po hobiju kojim se bavi. Iako je trivijalno, treba spomenuti da je čak i u tom hobiju zapravo dosta uspješan.

Iako je u Hrvatsku medijski ušao praktički kao @A3wordlwide, nadam se da će otići kao Antonio Alvarez treći, s još jednim uspješno odrađenim projektom u životopisu.