Osobna bilanca – kako objektivno procijeniti kvalitetu vlastitog života

163183515

Jedna od neiscrpnih tema kojima se uvijek vraćam je sklonost ljudi s ovih naših prostora silnom kukanju i prigovaranju. Kad tu kuknjavu poprati izostanak bilo kakve aktivnosti da se stanje oko kojeg se kuka popravi, onda nije ni čudno da smo depresivni, beznadni i malodušni, ogorčeni na sve koji su nam krivi što smo u stanju kavom jesmo. Tu naravno izostane bilo kakvo priznavanje VLASTITE odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo.

Najčešće kukamo zbog stvari kojih nemamo, pritom zaboravljajući sve ono što imamo. Pritom debelo PRECJENJUJEMO stvarnu vrijednost onoga što nemamo, a PODCJENJUJEMO vrijednost onoga što imamo.

Kako bih pojasnio na što mislim, evo jednog malog prikaza malog dijela osobne bilance jedne izmišljene osobe:

NEMA:

  • Posao adekvatan vlastitim ambicijama
  • Dovoljno dobru plaću – prema vlastitim mjerilima
  • „Vezu“ koja bi ga uhljebila na dobroj poziciji u državnoj tvrtki
  • Najnoviji model smartpohonea niti 1000 Eura da ga kupi
  • Automobil od 20.000 Eura
  • Pune ormare najnovijih modela brandirane garderobe
  • Dovoljno slobodnog vremena za kavice, izlaske, hobije

IMA:

  • Vlastito zdravlje, fizičko i mentalno
  • Zdrave članove obitelji – roditelje, životnog partnera, zdravu i veselu djecu
  • Posao – bilo koji posao koji omogućuje plaćanje računa
  • Ako nema posao, onda ima znanje, iskustvo koje mu može omogućiti neki izvor prihoda
  • Ako nema niti posao, niti znanje, niti iskustvo, onda barem ima volju raditi na sebi kako bi stekao znanje i vještine potrebne za stvaranje nekog izvora prihoda
  • Krov nad glavom – bilo vlastitu nekretninu bilo mogućnost da plaća stanarinu
  • Neiscrpnu bazu materijala za učenje, osobni razvoj, usavršavanje – knjižnice, internet

 

Ovo je samo manji dio osobne bilance izmišljene osobe. Svatko od nas bi trebao napraviti VLASTITU bilancu u kojoj bi nabrojao sve što nema i za čime pati, ali i sve što ima, koliko god zdravo za gotovo prihvaćali te stvari.

E sad dolazimo do ključnog momenta. Kad napravite takvu bilancu, probajte si postaviti sljedeće ključno pitanje:

„Biste li bili sretniji kad biste stekli sve što nemate, a izgubili sve što imate?“

Mijenja li se sada nešto u vašim razmišljanjima? Ako da, onda prestanite kukati i budite do neba zahvalni na svemu što imate, a doživljavate zdravo za gotovo. Također, pokrenite se, radite na sebi, ne kukajte već se potrudite steći ono što nemate, bez da stalno nekog drugog okrivljujete za to što nemate.

Ako pak i dalje budete nesretni i kivni zbog onoga što nemate, te nezahvalni zbog temeljnih stvari koje imate, tad imate veliki problem i bojim se da trebate pomoć osoba i institucija koje su malo veći stručnjaci za mentalno zdravlje od mene.

Kućni odgoj, odnosno izostanak istog

Dva praznika u razmaku od 7 dana te „stari“ godišnji odmor, omogućili su mi dva produžena vikenda na moru.

Koliko god se veselio takvim prilikama, zadnjih godina me hvata i neka nervoza kad god se spremam na more. S godinama mi pada prag tolerancije na mnoge stvari, a imam dojam da „tih“ stvari ima sve više i više.

Iako si svi tepamo kako smo jako fina i kulturna ljudska bića, sami pogled na recimo plaže nas itekako demantira.

Evo jedan svježi primjer iz Novog Vinodolskog. Novi je gradić koji se u zadnjih 15-ak godina koliko u njemu ljetujem strahovito razvio. Grad je predivan, a svako ljeto me iznenadi nekom pozitivnom promjenom. Ove godine je to bilo uređenje Bribirske obale. Uređeni su platoi za ručnike (obala je inače jako stjenovita i s malo „prirodnih“ platoa za ručnike), postavljeni tuševi, inox klupe u hladu posađenih stabala, a uz te klupe je nasipan čisti pijesak. Idealna mjesta za sakriti se u periodima kad je sunce prejako. Također, idealno za malu djecu koja jako vole igre s pijeskom.

No, nije prošlo puno dok nisam počeo vidjeti za što je još taj pijesak idealan. Svakih par metara pseći izmet. Uz te vidljive ostatke, mogu si samo zamisliti koliko je nevidljivih, „tekućih“ izlučevina kućnih ljubimaca. Uz dužno poštovanje onoj (nadam se) većini koja pazi da njihovi ljubimci takve stvari rade na za to primjerenim mjestima, ovi drugi su jednostavno rečeno – stoka u ljudskom obliku. Ako imaš ljubimca koji ti uljepšava život, onda se pobrini da se taj isti ne olakšava na mjestima koja je netko uredio, potrošio budget, potrudio se da SVIM gostima i posjetiteljima bude ugodnije. Nemam ništa protiv kućnih ljubimaca ali prioriteti njih i njihovih neodgojenih vlasnika NISU i NE MOGU biti veći od prioriteta ostalih ljudi, osobito male djece.

Kad smo već kod male djece i njihovih roditelja, daleko od toga da i „mi“ nismo bez mana. Na tim istim plažama sam tako nažalost vidio odbačene iskorištene pelene i vlažne maramice, niti 7-8 metara od koša za smeće. Da ne govorim o praznim vrećicama čipseva, omota od sladoleda, limenki cuge te stotinama opušaka od cigareta.

Još jedna stvar. Kako je bio produženi vikend, na more se sjatilo zaista puno ljudi. To odmah znači gužve i muke po traženju parkinga. Prvi dan, tražim prazno mjesto, a njega ni za lijek. Odjednom vidim jedno jedino prazno mjesto i sav sretan parkiram. Izađemo iz auta, i tad vidim da sam parkirao na mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom. Isti tren sam sjeo nazad u auto, maknuo se, te idućih 15 minuta tražio novo prazno mjesto. Dok sam se vratio do svojih, naravno da je to parkirno mjesto bilo zauzeto. Obišao sam taj parkirani auto, i naravno, na njemu ni traga oznaci/naljepnici koja bi potvrdila da se radi o osobi s invaliditetom. Idućih 4 dana to je mjesto redovito bilo zauzeto, i naravno, niti jedan auto nije bio od vlasnika s invaliditetom.

Zbog ovakvih stvari sam razočaran u ljude, njihov kućni odgoj i evolucija ljudske vrste općenito. Umjesto da smo svakim danom sve civiliziraniji, imam dojam da nazadujemo.

Možda sam i ja prečangrizav pa mi smetaju stvari koje drugima ne smetaju. Ali mislim da ipak nisam. Stvari koje sam naveo ne mogu ne zasmetati svakog kulturnog i odgojenog čovjeka.

Kao osobe se moramo razvijati u svim segmentima življenja. Ako nastojimo biti zdraviji, u boljoj formi, bogatiji, sretniji, pa ajmo onda poraditi na sebi i po pitanju kućnog odgoja. Nemojte zaboraviti da ste najveći uzor vlastitoj djeci. Ako vas vide kako bacate opuške, smeće, ostatke hrane… to će smatrati normalnim ponašanjem i usvojiti iste obrasce ponašanja.

Ipak, i ja naravno imam svojih mana. Jedna od njih je svakako nizak prag tolerancije i impulzivnost. Pa tako ako ovog ljeta pročitate naslov u novinama ili na portalima „Ljutiti blogger našamarao bahatog vlasnika psa“, velike su šanse da se radi o meni. I da, svakako ću paziti da to napravim dok me djeca ne gledaju.