Financijski problemi – Balkan style

empty-wallet

Ponekad mi se čini da je život u Hrvatskoj (a tako je i u susjednim zemljama) jedna velika kuknjava o životnoj besparici. Na sve strane slušam i čitam o problemima, manjku novca, posla, dugovima, ovrhama, kreditima, iseljavanjima u razne Irske, Njemačke, Australije… u potrazi za boljim životom.

S druge strane, svuda oko sebe vidim dobre automobile, skupe smartphoneove, pune kafiće, markiranu odjeću,  stotine tisuća ljudi koji svake zime uredno idu na skijanje, ljeti na more, mnogi i na egzotične i skupe lokacije.

Postoje li zaista oko nas dva svijeta? Jedan koji egzistira na rubu gladi, a drugi koji živi u luksuzu? Je li kod nas toliko užasna gospodarska situacija da je nemoguće živjeti zadovoljavajućim stilom života uz prihode ostvarene vlastitim poštenim radom? Je li zaista svo bogatstvo u rukama „200 odabranih obitelji“ i nitko osim njih, nema šanse za ostvarenjem „američkog sna“ na ovim našim prostorima jugoistočne Europe ili, ako vam je tako draže, brdovitog Balkana?

Kao i uvijek, istina je negdje u sredini. Hajdemo odmah raščistiti ekstreme, odnosno dva najudaljenija kraja ove materijalne osi. Na jednoj strani imamo zaista iznimno siromašne ljude, koji su imali nesreću/peh da ih život zaista nije mazio i da su im šanse za uspjeh u staru bile jako male. Možda su se rodili u disfunkcionalnoj obitelji, bez uvjeta za kvalitetno školovanje i razvoj, uz roditelje alkoholičare ili pak s nekim zdravstvenim problemom koji im je u startu umanjio šanse za uspjeh. Kod njih se radi o zaista objektivnim razlozima koje je teško (ne i nemoguće) prevladati. Takvi ljudi često nemaju stalan izvor prihoda te imaju male šanse da ga pronađu. Njima je zaista potrebna pomoć od strane dobrih ljudi, institucija i humanitarnih organizacija. Takvih međutim, stvarnih socijalnih slučajeva, koji se u tu situaciju nisu doveli vlastitim greškama već spletom nesretnih okolnosti, ima relativno malo.

Druga skupina ljudi su ona nekadašnja „srednja klasa“ koja je tijekom 90-ih godina skliznula prema kategoriji siromašnih. Što se promijenilo? Činjenica je da je mnoštvo firmi privatizirano, pokradeno i upropašteno te da su ljudi izgubili radna mjesta. No, sve to se izdogađalo u prvoj polovici 90-ih, dakle prije 20-25 godina. Ljudi koji su tada bili u naponu snage, danas su ionako u ili pred mirovinom. No, njihovi nasljednici i danas kukaju kako im je financijski loše jer su silne firme propale. Njihovim roditeljima to mogu priznati kao objektivan razlog, no ne i njima samima, dakle ljudima koji su danas u 30-im i 40-im godinama života. Koji parametar u ovoj jednadžbi se dakle još promijenio, zašto ljudi u najboljim godinama i danas jedva spajaju kraj s krajem i kukaju kako su u lošoj financijskoj situaciji? Bez namjere da uđem u duboke analize SVIH parametara, osvrnut ću se na jedan poprilično očiti.

Raspadom bivše, socijalističke i relativno zatvorene države, ušli smo naglo u svijet kapitalizma, otvorenog tržišta, globalizacije i lako dostupnih informacija. Svima su nam jako porasli apetiti i eksplodirao je materijalizam i konzumerizam. Nekad su našim cestama dominirali Stojadini, Fićeki, Peglice, na auto se gledalo kao na sredstvo za prijevoz od točke A do točke B, a danas je automobil statusni simbol. Iako je i danas relativno lako doći do Corsa, Clia i sličnih današnjih ekvivalenata ondašnjih Stojadina, danas je normalno da čim postaneš kreditno sposoban uzmeš polovni) ili novi ako si hrabriji) BMW, Audi ili za skromnije Golf. Nekad je nama snowboarderima/skijašima zimi bio fantastičan provod otići na 1 dan na Roglu ili Krvavec. Danas, ako nisi tjedan dana na Kronplatzu, kao da nisi bio na skijanju. Nekad se ljeti s guštom išlo u Crikvenicu, Krk ili neko mjestašce u okolici Zadra i to se cijenilo kao super godišnji odmor, a danas si seljo-beljo ako bar jednom u 3 godine ne odeš na destinaciju tipa Kuba, Maldivi, Tajland ili recimo u New York. Isto tako je danas potpuno normalno imati plaću (neto) cca 5.000 kn ali imati smartphone od 7.000kn i hrpu brandirane odjeće.

Ovo gore sam sve skupa možda malo izdramatizirao ali na taj način sam htio naglasiti koliko smo se kao potrošači promijenili. Željeli bismo sve i odmah, a za to nemamo materijalnih kapaciteta. I onda se događa magični krug. Ono što si ne možemo priuštiti ušteđenim novcem kupujemo na kredit, na taj kredit plaćamo kamate, još si smanjujemo investicijski potencijal, a ako upadnemo u zamku konzumerizma tad samo kupujemo nove i nove predmete želja te tonemo sve dublje u kreditno ropstvo.

Postoji i jedan jednostavan način kako promijeniti ovaj stil života. Jeste li ikad razmišljali o tome da kreditirate sami sebe? Da vi budete osoba koja DAJE kredit i za to još dobiva kamate?

Zvuči nadrealno ali je zapravo vrlo jednostavno. Ako vas zanima o čemu se radi, pričekajte dan/dva i sljedeću objavu

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s